Na drugom kvartalnom sastanku projekta Postimperijalni narativi u srednjoeuropskim književnostima moderne, održanom 30. listopada 2015. godine u informatičkoj prostoriji na 1. katu Knjižnice Filozofskog fakulteta sudjelovali su: voditelj projekta Marijan Bobinac, sudionici projekta (Davor Dukić, Svjetlan Lacko Vidulić, Milka Car, Christine Magerski, Jelena Spreicer) te Tatjana Jukić s Odsjeka za anglistiku. Kao što je prethodno dogovoreno, tema ovog kvartalnog sastanka bili su brojni, nerijetko međusobno vrlo različiti teorijski pristupi konceptu imperija te problematizacija historiografskog shvaćanja koncepta imperija i nacionalne države. Kao što je prethodno dogovoreno, svaki je sudionik predstavio jedan od mogućih pristupa u postkolonijalnim, odn. postimperijalnim studijima, pri čemu je u prvom planu bilo djelo prominentnog njemačkog povjesničara Jürgena Osterhammela.
Sastanak je otvorila Jelena Spreicer, prikazavši kratak pristup pojmu i povijesti imperija Stephena Howea. Spreicer je sažela tri cilja studije koje Howe formulira u uvodnom dijelu: 1) interpretaciju i pregled promjena značenja pojma „imperij“ kroz povijest; 2) jasnu definiciju pojma „imperij“, a to znači određivanje jasne razlike između pojmova „imperij“ i „imperijalizam“ te „kolonijalizam“, „kolonizacija“ i „neokolonijalizam“; 3) posljedice koje je imperijalna prošlost ostavila kako na geopolitiku, tako i na znanstvenu sferu.
Nakon toga, Milka Car je predstavila studiju Empires und Nationalstaaten im 19. Jahrhundert Jörna Leonharda i Ulrike von Hirschhausen koja dovodi u pitanje koncept nacionalne države kao dominantni obrazac za interpretaciju povijesnih zbivanja u 19. stoljeću. Iako se može reći da je znanstvena zajednica posljednjih godina fascinirana pojmom imperija kojem se posvećuje velika analitička pozornost (vidi npr. studije J. Osterhammela), povijesna je percepcija imperija bila uvelike drugačija: u 19. su se stoljeću imperiji smatrali anakronističkom pojavom koja različitim narodima uskraćuje pravo na samoodređenje. No Leonhard i Hirschhausen ukazuju na činjenicu da su imperiji, usprkos činjenici da se suvremena historiografija više usredotočila na koncept nacionalne države, obilježili znatno duži povijesni period od pojedinih nacionalnih država. Imperije u tom smislu karakterizira i multietničnost, dugotrajnost te nepostojanje jasno određenih i stabilnih granica, što su ujedno i značajke kojima se mogu razlikovati imperiji od nacionalnih država.
O još jednom od afirmativnijih pristupa konceptu imperija govorila je Christine Magerski, koja se u svom izlaganju usredotočila na teoriju imperija Herfrieda Münklera, koji se ovim pojmom bavi iz politološke perspektive te naglašava da se sama ideja imperija temelji na strahu od kaosa. Iako većina imperija, po Münkleru, nastaje slučajno, njihov se kasniji razvoj ni u kom slučaju ne može smatrati slučajnim: razvoj imperija u potpunosti ovisi o racionalnom djelovanju imperijalnih aktera. Pritom je od presudne važnosti da periferija mora profitirati od veze sa centrom, jer je jedna od karakteristika imperija i to da centar privlači periferiju, odn. da broj onih koji žele biti njegovim dijelom nadilazi broj onih koji se od njega žele odcijepiti. Još jedna odlika imperija za Münklera se očituje u imperijalnoj vanjskoj politici, odn. nužnosti imperijalne intervencije u još neintegriranim prostorima, što se danas najbolje može primijetiti na primjeru SAD-a, koje u nizu međunarodnih sukoba preuzimaju ulogu „svjetskog policajca“. Po Münkleru su takve intervencije nužne za opstanak imperija, jer imperiji, kako formalni, tako i neformalni, kroz njih potvrđuju svoj status. U tome se smislu Münkler libi koristiti pojam kolonizacije, jer je ona (u njegovoj teoriji) suštinski nepomirljiva s pojmom imperijalnog.
Osim Münklerovog politološkog stajališta, značajniji je doprinos proučavanju imperija na njemačkom govornom području ostvario povjesničar Jürgen Osterhammel, čijim su se opsežnim djelom u okviru ovog kvartalnog sastanka bavili Davor Dukić, Svjetlan Lacko Vidulić i Marijan Bobinac. Dukić usredotočio se na Osterhammelov tekst Expansion und Imperium te ga sveo na 6 ključnih točaka: 1) povijest koncepta nacionalne države; 2) povijest imperijalizma prije Prvog svjetskog rata; 3) univerzalno-povijesni pregled imperijalizma s posebnim osvrtom na izvaneuropski imperijalizam; 4) kolonijalnu povijest; 5) kulturnu povijest imperijalizma (binarna opozicija „civilizacije“ i „barbarizma“) i 6) važnost geografskih otkrića za povijest imperijalizma.
Pojedine aspekte opsežne Osterhammelove studije Die Verwandlung der Welt: Eine Geschichte des 19. Jahrhunderts prezentirali su Vidulić i Bobinac. Vidulić je Osterhammelovu studiju okarakterizirao kao portret epoha iz perspektive svjetske povijesti te sažeo neke od glavnih teza relevantne za područje istraživanja ovog projekta. Kao i Leonhard i Hirschhausen, Osterhammel također zastupa stajalište da 19. stoljeće nije bilo stoljeće nacionalnih država, već stoljeće imperija. Različiti, međusobno odvojeni nacionalni narativi po Osterhammelu bi trebali biti objedinjeni u jedan narativ, pripovijedan iz perspektive svjetske povijesti, pri čemu bi trebalo izbjegavati teleološku perspektivu, pozornost obratiti na raznolikost imperijalnih fenomena te aktivno propitkivati razliku između maritimnih i kontinentalnih imperija. Osim toga, kada govori o nacionalnim državama, Osterhammel predlaže sljedeću kategorizaciju njihova nastanka: osamostaljenje od imperija revolucionarnim putem; hegemonijalno ujedinjenje te evolucijska autonomizacija, odn. separatistički nacionalizam. Na kraju svog izlaganja, Vidulić se osvrnuo i na Osterhammelovo tumačenje stabilnosti imperija, odn. njegovu sumnju u opreku između stabilnosti nacionalnih država te nestbilnosti imperija.
Ostatak Osterhammelove studije predstavljen je na kraju kvartalnog sastanka, u izlaganju prof. Bobinca. Bobinac je predstavio tri faze imperijalizma kod Osterhammela te na temelju povijesnog razvoja tri najvažnija europska carstva u 19. stoljeću (britanskog, francuskog i ruskog) izdvojio nekoliko karakteristika imperijalnih državnih tvorevina: njihov česti nastanak nasilnim putem; oduzimanje političkog utjecaja indigenom stanovništvu; uključivanje pripojenih područja u veći, europski komunikacijski prostor; ekonomsku zajednicu; dihotomiju između kolonizatora i koloniziranih područja; supostojanje više kulturalnih identiteta istovremeno (suprotstavljanje tezi da je hibridnost jedna od odlika imperijalnog prostora) i, naposlijetku, činjenicu da pojedine konstituente imperija politički utjecaj mogu ostvariti isključivo putem aktivnog otpora postojećem političkom sustavu jer su politički obespravljenje, odn. nemaju nikakav politički utjecaj u imperijalnom centru.
