U sklopu projekta Postimperijalni narativi u srednjoeuropskim književnostima moderne u Zagrebu je pod pokroviteljstvom Austrijskog kulturnog foruma i Hrvatske zaklade za znanost od 17. do 19. ožujka 2016. održan workshop pod naslovom Habsburg Postcolonial & Beyond. Postkoloniale und postimperiale Forschungskonzepte in den Kulturwissenschaften, na kojem je sudjelovalo ukupno 18 stručnjaka iz zemlje i inozemstva.
Kao uvertira u znanstveni skup koji se od 18. do 19. ožujka održao u konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta, u četvrtak, 17. ožujka, u Austrijskom je kulturnom forumu održana prezentacija triju novoobjavljenih zbornika usko vezanih uz temu projekta: The Long Shots of Sarajevo 1914. Ereignis-Narrativ-Gedächtnis-Politik (ur. Vahidin Preljević, Clemens Ruthner. Tübingen: Narr Francke Attempto 2016.); Sarajevski dugi pucnji 1914. Događaj-narativ-pamćenje (ur. Vahidin Preljević, Clemens Ruthner. Zenica: Vrijeme 2016.) i Wechselwirkungen. Austria-Hungary, Bosnia-Herzegovina and the Western Balkans 1878-1918 (ur. Clemens Ruthner et.al. New York: Peter Lang 2015.).
Prva su dva naslova njemačka i bosanska verzija zbornika radova s međunarodne interdisciplinarne konferencije The Long Shots of Sarajevo 1914, koja je povodom stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata, odn. atentata Gavrila Principa na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, održana na Sveučilištu u Sarajevu od 24. do 28. lipnja 2014. Ta dva zbornika predstavila je sudionica projekta Milka Car, a o sadržaju i događajima vezanima uz njihovo objavljivanje govorili su i urednici Vahidin Preljević (Filozofski fakultet u Sarajevu) i Clemens Ruthner (Trinity College Dublin). Osim ova dva zbornika, voditelj projekta Marijan Bobinac također je predstavio i treći: zbornik Wechselwirkungen (ur. Clemens Ruthner) koji se bavi kolonijalnim i kolonizatorskim odnosom Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini.
U petak, 18. ožujka znanstveni je skup Habsburg Postcolonial & Beyond svečano otvorio dekan Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Vlatko Previšić a nakon dekana gostima i publici se kratko obratila i pročelnica Odsjeka za germanistiku, Marija Lütze-Miculinić, te im poželjela dobrodošlicu.
Nakon pozdravnih govora, znanstveni dio skupa otvorio je voditelj projekta Postimperijalni narativi u srednoeuropskim književnostima moderne, Marijan Bobinac. Bobinac je projekt predstavio kao nastavak uspješne istraživačke suradnje grupe znanstvenika koja je 2003. godine u Beču pokrenula cijenjenu istraživačku paradigmu Habsburg postcolonial. Bobinac je podsjetio na kontekst u kojem je paradigma nastala, njen odnos prema postkolonijalnim studijima, kao i teorijski pomak u smjeru postimperijalnih studija, što je ujedno predstavlja i jednu od glavnih tema ovog istraživačkog projekta.
Nakon izlaganja prof. Bobinca keynote referat pod naslovom k.u.k. post/kolonial oder post/imperial? Ein Klärungsversuch održao je jedan od začetnika istraživačke paradigme Habsburg postcolonial: Clemens Ruthner.
Ruthner je govorio prvenstveno o razlici između prekomorskog i unutarnjeg kolonijalizma, koja se vremenom pokazala manjom nego što se prvotno mislilo u kontekstu postkolonijalnih istraživanja. Oba modela počivaju na osnovnoj odlici kolonijalizma: dijadi između vlastitog i tuđeg, odn. između “ja” i “Drugog”, koja je imala dalekosežne posljedice na formiranje multietničkih carstava i nacionalnih država. No Ruthner je u svome izlaganju doveo u pitanje upravo takve binarne modele analize te zaključno postavio tezu da bi kulturalni studiji bili daleko produktivniji kada bi počivali na istraživanju sličnosti, a ne razlika.
Nakon Clemensa Ruthnera nastupio je još jedan od pionira paradigme Habsburg postcolonial: Wolfgang Müller-Funk sa Sveučilišta u Beču. Müller-Funk je održao izlaganje pod naslovom Von den postcolonial studies zu den post-imperialen Studien. Plädoyer für einen Paradigmenwechsel. Mit Kurzanalysen von Texten von Adam Bodor und Joseph Roth, koje se sastojalo od dva dijela – teorijskog i praktičnog. U teorijskom je dijelu izlaganja Müller-Funk naglasio potrebu razlikovanja pojmova ‘kolonijalizam’ i ‘imperijalizam’ te upozorio na to da se oni ne bi trebali upotrebljavati kao sinonimi, već kao komplementarni koncepti. Osim toga, u svome se izlaganju pozvao na prostornu teoriju Carla Schmidtta, koji razlikuje fluidne od teritorijalnih sila, odn. definira dva različita tipa moći: maritimne/dinamične i teritorijalne/statične. Upravo ovim potonjima pripadaju tradicionalni oblici imperijalne vladavine kojima se ovaj projekt bavi: Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija te Rusko Carstvo i kasnije Sovjetski Savez. U tome kontekstu Müller-Funk postimperijalnim tvorevinama smatra i Jugoslaviju i Čehoslovačku, koje su se u međuvremenu raspale na manje, nacionalno homogenije države. Nadalje, za Müller-Funka postoji i diskurzivna razlika između postkolonijalnog i postimperijalnog teorijskog pristupa. Dok su postkolonijalne teorije izrasle iz teorije književnosti te se razvijale u transdisciplinarnom smjeru koji je bio vrlo kritičan spram kolonijalizma, postimperijalni je pristup potekao iz domene historiografije. Iz te se perspektive pokazao kao adekvatniji za jasnu diferencijaciju raznih oblika vladavine, posebice moderne ‘nacije’ kao radikalne suprotnosti pojmu ‘imperijalnog’. Nakon teorijskog uvoda, Müller-Funk svoje je izlaganje zaključio primijenivši postimperijalni pristup na djela Adama Bodora i Josepha Rotha.
U drugoj je prijepodnevnoj sekciji prva nastupila Christine Magerski s Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta. U izlaganju naslovljenom Mission im/possible. Zur Reichweite imperialer Semantik Magerski je postavila pitanje o adekvatnom teorijsko-metodološkom pristupu postimperijalnim narativima te kao jedno od mogućih rješenja predložila teoriju njemačkog politologa i povjesničara Herfrieda Münklera.
Kao što je poznato, Münkler Habsburšku Monarhiju zbog nedovoljne teritorijalne ekspanzije ne smatra carstvom svjetskog značaja, ali ju zbog njenog iznimno dugog trajanja svejedno pripisuje “velikim carstvima”. Kao što je Magerski pokazala, za Münklera imperiji predstavljaju uspostavu reda na geopolitičkoj i simboličkoj razini, a ona se u svom izlaganju fokusirala na simboličku dimenziju imperijalnog, odn. na pojam ‘imperijalne misije’ kao kozmološkog opravdanja za postojanje imperija. U tome se kontekstu Magerski bavi pojmom mita kao ideološke osnove imperijalnog i demitologizirajućim potencijalom postimperijalne književnosti. Cijelo izlaganje Mission im/possible dostupno je ovdje:
Nakon Christine Magerski izlagao je Christian Kirchmeier sa Sveučilišta u Münchenu, i to na temu Von Sumpfgeborenen, Vielfliegern und Siriusbewohnern. Zur politischen Topologie des Fremden.
U svom je izlaganju proveo close reading analizu triju tekstova – Reise um die Welt (1778/80) Georga Fostera, Homo faber (1957) Maxa Frischa, Radetzkymarsch (1932) Josepha Rotha – s obzirom na koncept političke ‘Drugosti’ i liminalnosti te na kraju iznio zaključak o liminalnom konceptu “Drugosti” kao jednoj od važnijih značajki postimperijalne književnosti. Cijelo izlaganje Christiana Kirchmeiera možete poslušati ovdje:
Nakon Christiana Kirchmeiera nastupio je Endre Hárs sa Sveučilišta u Szegedu s izlaganjem Urbane Topografien des (Post-)Imperialen. Bilanz und Ausblick aus ungarischer Sicht.
Hárs je govorio o gradu kao centralnom pojmu nužnom za percepciju moderne i povijesno-simboličnoj konstrukciji prostora o kojoj se u kontekstu Habsburške Monarhije može govoriti tek u njenim kasnijim fazama. U tom je kontekstu Hárs analizirao paralelu između Beča i Budimpešte kao rutinski historiografski analitički postupak koji se od 80ih godina 20. stoljeća može smatrati zasebnim znanstvenim diskursom. Cilj je referata bio kritički pristup tom često klišejiziranom diskursu iz perspektive literarnih topografija (post-)imperijalnih prostora. Cijelo izlaganje Endrea Hársa dostupno je ovdje:
Poslijepodnevnu je sekciju otvorio Drago Roksandić s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izlaganjem Imperial Multiple Borderlands’ Concept and the Early Modern Croatian History: Reconsidering 20 Years of the Triplex Confinium Research Project.
Drago Roksandić u svome je izlaganju predstavio rezultate istraživačkog projekta Triplex Confinium – Vojna krajina u suvremenoj historiografiji, koji je pokrenut 1996. godine, a bavi se istraživanjem tromeđe – graničnog prostora između Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike od 16. do 18. stoljeća, na prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Cijelo izlaganje možete poslušati ovdje:
Nakon Drage Roksandića nastupio je Svjetlan Lacko Vidulić s Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se u izlaganju Imperiale Hegung zentrifugaler Tendenzen: austroslawische Reformkonzepte bavio prijedlogom rješenja ‘južnoslavenskog pitanja’ u Habsburškoj Monarhiji, koji u svom putopisu Dalmatinische Reise iz 1909. predlaže Hermann Bahr.
Nakon kratkog uvida u stanje istraživanja austroslavizma u njemačkom (ali i slavenskom) govornom prostoru, Vidulić je opisao Bahrovu verziju rješenja ‘južnoslavenskog pitanja’: Austro-Ugarska se, po Bahru, trebala reformirati na način da se u njoj ujedine južnoslavenski narodi koji bi potom tvorili jednakopravne partnere Austriji i Mađarskoj u državi koja bi po svom ustrojstvu bila federalistička, ali bi bila uređena po austrijskim kulturnim principima i u skladu s austrijskim kulturnim naslijeđem. Bahr se u tome smislu priklanja politici “novog kursa”, odn. savezu hrvatskih i srpskih političara koja se suprotstavila objema tada aktualnim tendencijama u Hrvatskoj, kako austroslavizmu, tako i trijalizmu. Vidulić je u izlaganju pokazao kako je za Bahra “politika novog kursa” bila jasan dokaz promašene, semikolonijalne austrijske politike u Dalmaciji, no i da takav Bahrov stav počiva na fragmentarnom i pojednostavljenom razumijevanju tadašnjih prilika u Dalmaciji. Na kraju izlaganja iznio je zaključak da Bahr Hrvate u Dalmaciji percipira kao potencijalno vrlo poslušne subjekte koje je samo sustavno loša austrijska politika pretvorila u centrifugalnu silu. Cijelo izlaganje Svjetlana Lacka Vidulića možete poslušati ovdje:
Prvu poslijepodnevnu sekciju zaključila je Tatjana Jukić s Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu izlaganjem What Remains of Austria-Hungary. Psychoanalysis Imperial and Postimperial.
Tema izlaganja Tatjane Jukić bila je korelacija između strukturalne logike Austro-Ugarske i razvoja same psihoanalize. Jukić je ukazala na činjenicu da se ‘svjetski rat’ kao pojam pojavio upravo u trenutku klimaksa austro-ugarske imperijalne moći da bi nagovijestio njen kraj te ju povezala s razvojem psihoanalize u kojoj je upravo pojava ‘svjetskog rata’ potaknula njenu radikalnu rekonstituciju, prvenstveno u Freudovu tekstu S onu stranu načela ugode (1920.). Jednako kao što je Prvi svjetski rat dokinuo austro-ugarsku imperijalnu moć, dokinuo je i ono što Jukić naziva “imperijalnom psihoanalizom”, odn. psihoanalizu usredotočenu na pristup psihi kao metonimijskoj topologiji s raznim prolazima između nesvjesnog, predsvjesnog i svjesnog dijela ličnosti. Po Jukić je upravo takva, metonimijska logika teritorijalnosti presudna za razumijevanje strukturalnih karakteristika Austro-Ugarske koje su dovele do njene propasti, a tu tezu poduprla je istraživanjem koje je Victor Tausk, Freudov učenik i vojni doktor na istočnoj fronti i u Beogradu, proveo na vojnicima koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, a kod kojih je dijagnosticirao psihopatološko stanje koje naziva “paranoia cum melancholia”. Iako se obično ne javljaju zajedno, upravo je kontekst istočne fronte bio presudan za kombinaciju ova dva stanja: dok se paranoja javlja kao odgovor na izrazitu podređenost vojnih struktura principima paternalizma, discipline, zapovjedi i apstrakcije, melankolija je reakcija na radikalan gubitak teritorijalnosti. Takav gubitak teritorijalnosti upisan je i u samu Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. godine te je naposlijetku doveo do revolucionarnih promjena kakve su zahvatile dualnu monarhiju 1914. godine. Cijelo izlaganje Tatjane Jukić možete poslušati ovdje:
Kao prvi izlagač u drugoj poslijepodnevnoj sekciji nastupio je Wynfrid Kriegleder s Instituta za germanistiku na Sveučilištu u Beču. Dok se većina govornika na konferenciji orijentirala ili na teorijske pristupe postimperijalnim narativima ili na književne narative kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, Kriegleder se u izlaganju Habsburger Imperium 1804-1825. Versuche seiner literarischen Legitimierung bavio epom Johanna Ladislausa Pyrkera Rudolph von Habsburg. Heldengedicht in zwölf Gesängen iz 1827. godine.
Za Kriegledera je Pyrkerov ep eklatantan primjer aporija koje su od 1804. godine nadalje postale inherentne Habsburškoj Monarhiji: staru, nadnacionalnu ideju rimskog carstva bilo je sve teže povezati s novom nacionalnom svijesti, jer se Monarhija istodobno morala nositi i s njemačkim elementom i pokušati ujediniti sve narode koji su u njoj živjeli. Cijelo Krieglederovo izlaganje možete poslušati ovdje:
Prvi dan zaključen je izlaganjem Jelene Spreicer s Odsjeka za germanstiku (Filozofski fakultet u Zagrebu) pod naslovom Imperien: Zusammenbrüche und Nachwirkungen.
Spreicer je fenomen propasti imperija obradila iz historiografske perspektive, pokazavši na tekstovima prominentnih povjesničara poput Charlesa Tillyja, Erica Hobsbawma i Alexa Motyla da u historiografiji dominira hipoteza da imperijalne strukture nužno proizvode patologije koje vode do njihove propasti. No protiv te čvrste historiografske uvjerenosti u patologiju imperijalnih struktura govori dugotrajnost imperija kao forme državnog uređenja. U usporedbi s imperijem, nacionalna je država još relativno nov koncept, ali se već (u nekim slučajevima neuspješno) susreće s ozbiljnim strukturalnim problemima. Osim toga, teoretičari poput Davida Harveyja, Antonija Negrija i Michaela Hardta već nekoliko desetljeća upozoravaju na činjenicu da je propast imperijalnih struktura samo prividna. Po njima, imperij se i kao koncept i kao vrlo realna struktura vladavine rekonstituirao u vidu supranacionalnih, suprakontinentalnih i globalnih epifenomena, koji su se pokazali otpornima na razne unutarnje krize i potrese. U skladu s time, Spreicer je izlaganje zaključila pitanjem: Uzvraća li imperij udarac? Cijelo izlaganje Jelene Spreicer možete poslušati ovdje:
Drugi konferencijski dan otvorila je Jelena Šesnić s Katedre za američku književnost na Odsjeku za anglistiku (Filozofski fakultet u Zagrebu) izlaganjem Images of America from the Austro-Hungarian Periphery.
Jelena Šesnić govorila je o vremenskom periodu od 1880. do početka Prvog svjetskog rata, tj. o periodu masovne emigracije hrvatskog stanovništva iz Austro-Ugarske u SAD. U tom su razdoblju nastali mnogi tekstovi u kojima hrvatski autori (Skalica, Carić, Buković, Iveković, Sirotković, Hinković, Lupis-Vukić i drugi) pišu o susretu s tom modernom nacijom i američkim društvom kao svjetskom silom u usponu. Pritom se Šesnić primarno koncentrirala na putopis Ante Tresić-Pavičića, zastupnika u dalmatinskom parlamentu koji u SAD putuje 1906., a svoj putopis objavljuje 1907. godine. Njegov putopis Šesnić djelomično čita uz pomoć Mary Louise Pratt te konstatira da način na koji on promatra SAD jasno otkriva da Tresić-Pavičić potječe iz imperijalističkog konteksta. No takvu perspektivu podriva njegova potreba da konstantno upozorava na teško stanje koje proizlazi iz hrvatske i dalmatinske kolonijalne podređenosti austro-ugarskim centrima moći. Osim toga, Šesnić je prikazala još jedan aspekt putopisa: razmatranja o političkoj i ekonomskoj situaciji Hrvata u SAD-u te o masovnim migracijama kao prvom znaku promjene u globalnim odnosima moći, koja s vremenom sve više stoji na strani novog industrijskog poretka kakav predstavlja SAD, a ne na strani starih europskih sila. Izlaganje Jelene Šesnić možete poslušati ovdje:
Sljedeća je govornica bila Johanna Chovanec sa Sveučilišta u Beču, koja je predstavila svoj projekt pod naslovom Istanbul: eine melancholische Stadt im Kontext des osmanischen Mythos.
Chovanec je na primjeru turskog nobelovca Orhana Pamuka i njegovog autobiografskog teksta Istanbul govorila o nostalgiji turskih autora do koje dolazi nakon propasti Osmanskog Carstva. Chovanec je sveprisutnost osmanske povijesti u suvremenoj turskoj književnosti povezala s pitanjem ‘post-imperijalne melankolije’ te postavila pitanje kakvu ulogu grad Istanbul igra u genezi tzv. ‘osmanskog mita’. Nadalje, pokazala je da se ‘osmanski mit’ može promatrati u analogiji s ‘habsburškim mitom’ Claudija Magrisa te da je njegova geneza imala tri faze (1. faza 1870–1923; 2. faza 1923–1980; 3. faza od 1980. do danas). Osnutkom republike, odn, propašću Osmanskog Carsta dolazi do prekida kontinuiteta osmanske kulturne baštine koja uzrokuje otuđenje. To je otuđenje, kako je pokazala Chovanec, primjetno u raznim aspektima gradskog života, a Orhan Pamuk ga je nazvao ‘hüzün’, turskom riječju koja označava tugu i melankoliju. Međutim, za Pamuka ta riječ ima i dodatno značenje: specifičnu nostalgičnu atmosferu koja vlada među istanbulskim stanovništvom, a koja je postala tipičnom karakteristikom tog grada. Zbog toga je upravo Istanbul središnja okosnica osmanskog mita. Cijelo izlaganje možete poslušati ovdje:
Prvu jutarnju sekciju zaključila je Andrea Seidler izlaganjem pod naslovom Gratwanderung zwischen Loyalität und Resistenz: die ungarische Leibgarde Maria Theresias als ambivalentes Symbol eines asymmetrischen Machtkongolomerats. Osim Endrea Hársa, Andrea Seidler jedina se bavila hungarološkom temom: ugarskom tjelesnom gardom Marije Terezije, koja se sastojala od mlađih i starijih članova ugarskog srednjeg plemstva i za Mariju Tereziju obavljala prvenstveno kurirske poslove. Drugim riječima, garda je imala čisto reprezentativnu ulogu, što uvelike podriva čestu tezu o ravnopravnosti austrijske i ugarske strane u dualnoj monarhiji. Cijelo izlaganje Andree Seidler možete poslušati ovdje:
Drugu sekciju otvorila je Milka Car s Odsjeka za germanistiku (Filozofski fakultet u Zagrebu) izlaganjem pod naslovom August Šenoas Literaturprogramm: national, kolonial, imperial? Protorealistische Poetik und postimperiale Perspektive.
Polazeći od pozicije Augusta Šenoe u hrvatskom književnom kanonu, Milka Car propitkuje homogenizirajući narativ hrvatskih nacionalnih povijesti književnosti u transnacionalnom kontekstu Austro-Ugarske. Pritom je u žiži njenog interesa period realizma u hrvatskoj književnosti 19. st. sa svojom nacionalnom i “prosvjetiteljsko-obrazovnom” zadaćom zbog koje ga Aleksandar Flaker naziva “protorealizmom”. U tome se kontekstu Car bavila prvenstveno Šenoinom poetikom i njenom ambivalentnom pozicijom između nacionalnih i imperijalnih interesa. Cijelo izlaganje Milke Car možete poslušati ovdje:
Nakon Milke Car izlagao je Johann Georg Lughofer s Univerze v Ljubljani, na temu: Habsburg und das Imperium 2016.
Za razliku od ostalih sudionika konferencije, koji su za analizu mahom odabrali tekstove i primjere iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, Lughofer se u svom izlaganju koncentrirao na suvremenu percepciju Habsburške Monarhije u današnjoj Austriji. Cijelo izlaganje Johanna Georga Lughofera možete poslušati ovdje:
Simpozij je zaključila Anna Babka (Sveučilište u Beču). Umjesto planiranog izlaganja pod naslovom Hegemonie und Marginalisierung. Von Grenzziehung und Grenzüberschreitung in Joseph Roths “Hiob”, Anna Babka govorila je o nužnosti kritičkog metodološkog pristupa postimperijalnim narativima te imperativu kritičke teorije u suvremenom društvu koje je još uvijek značajno opterećeno postimperijalnim naslijeđem te na taj način završila ovaj dvodnevni workshop.
Cijelo izlaganje Anne Babke možete poslušati ovdje:
